I'm gonna take some time out...
Zahvaljujem svima koji su me čitali, ostavljali iskrene komentare i dijelili sa mnom svoja mišljenja... ostajete mi u sjećanju. Iako nemam inspiracije za pisanje, imam volje napisati upravo ovaj post po 2. put (jer su me prvi izbacili ...dhm) i zahvaliti vam. Sada, kad nam ostaje samo pozdraviti se s ovim blogom i svim postovima koji vjerno leže u mojoj arhivi, želiš reći još jedno - hvala.

Hvala
Hvala na iskrenom komentaru,
na svakoj iskrenoj želji.
...iz srca danom daru,
na vašoj volji i vjeri...

Hvala što ste bili tu,
uz svaki post što su moje ruke
napisale;
a moje oči, kao da su disale!
Dok čitah vaše riječi koje značile
su - sve.

....eto, toliko od mene. Ipak u meni postoji tračak inspiracije.... =) Upravo napisah ovu pjesmu... kako da se drugačije zahvalim....? Zaista. Ne znam...Ali HVALA... znam reći, napisati, obećati... Sretan vam Božić!



Zauvijek,
vaša abandoned

Prijateljica me jednom pitala... što bi radije htjela biti... bulimičarka ili anoreksičarka? Ostala sam zaprepaštena. Ona je, naime, 'patila' od anoreksije (stavih pod navodnike jer ona to ne smatra patnjom) i sve joj se čini posve – normalno. 'Zašto ne!', rekla je, 'ljudi bi te drugačije gledali, dečki bi trčali za tobom ko ludi...! To je u životu prednost. Recimo to tako, ne?' Ženo!! Nisam znala što da joj kažem. Pa sam na kraju ipak progovorila: ' Da. Ljudi bi me sigurno drugačije gledali! Kao jednu nezrelu, glupu, sebičnu curu koja je ne zadovoljna onime čime su čak i drugi zadovoljni iako to mene nije briga! Dolazimo do druge stvari... onaj tko me voli, komu je stalo, tko me pošuje OVAKVU-KAKVA-JESAM, imala ja 55kg ili 155 kg, vrijedan je moje i svačije pažnje. Ne namjeravam mijenjati sebe zbog drugih osoba! Luda si... treba ti pomoć.' rekla sam joj i otišla. I sad vi recite, jel to normalno razmišljanje. Znam da smo u fazi tog nezadovoljstva ali moramo naučit poštovat sebe.
Uostalom, ne namjeravam biti hodajući kostur...kao ove npr.



Dobro, kome je to lijepo!? Ženstveno????!!! SEXY!!!!??? Mojoj poznanici... ne usudim se reć prijateljici, više... nisam je kao takvu doživljavala. A dečki? Vole takve cure? NE. To nije normalno... osoba koja je došla do te granice sigurno joj nekaj ne štima u glavi... Uvijek sam bila za: BOLJE DA SE LJULJA, NEGO DA ŽULJA...
Zaključak: one osobe koje smatraju ovo normalnim ili MALO pretjeranim nek se prijave za psihološku pomoć. Od srca... Naučite poštivati i voljeti svoje tijelo, koliko god ga 'mrzili' ...

..prije nego što krenete čitati post, pustite si ovu pjesmu...


Zašto ponekada nisam zadovoljna sobom...? Pitam se:'' Zašto uopće postojim?'' Sadašnji život nam je kazna za sve što smo učinili u prijašnjim životima...Ali zašto? Zašto jedan mora trpiti zbog pogriješke drugog…? Sama ću sebi stvoriti raj na zemlji.
Mi bi kao ljudi, ‘trebali’ biti najinteligentnija bića na svijetu…?!?... priče za malu djecu. Sposobni smo samo slušati.. a djela? Ne.. Za takvo što ‘ipak’ treba imati nešto u glavi. Najviše mi ide na živce kad mi netko proturiječi il se jada na ovaj način:’’ Ma lako je reći, nije to tako jednostavno kako se tebi čini, zašto to meni pričaš, što si ono rekla, šta ti misliš, tko sam ja, Martin Luther King?! … Da, da.. heh. Smješno je, ali je ponajviše ža-lo-sno.
Uvijek sam bila za to da se prošlost treba zaboraviti I biti u ‘tempu’ s današnjicom. Koga je uostalom briga što se zbivalo prije? Prošlo je i ne može se promijeniti… ja ne mogu promijeniti to što po 2. put pišem iste riječi, niti vi ne možete promijeniti to što ste pročitali moj post do pola a ostatak vam se nije dalo (šalim se).

Zaintrigirao me post jedne moje virtualne poznanice Windy koja mi je na jedan lijep način prikazala kako zaista voljeti, i gledati na svijet pozitivom… Svakim njenim postom, naučila sam nešto novo o životu. Ali zaista…Windy, hvala ti! Zahvaljujem svojim roditeljima što me podižu svih ovih godina, zahvaljujem većini svojih profesora na svakoj objašnjenoj, meni ne razumljivoj činjenici u svakom tekstu, svakom zadatku, na svakoj zemljopisnoj karti, zahvaljujem svojim prijateljima na potpori u onome što činim, na zajedničkim suzama, smijehu, izlascima, zahvaljujem svojoj ljubavi koju obožavam i uživam u svakome trenutku koji s njim provodim, zahvaljujem Vama, virtualnim poznanicima koji me vjerno čitate i pišete iskrene komentare koji mi mnogo znače… kao i Windy, zahvaljem Njemu, koji me stvorio i za kojeg živim, gledam, osjećam…ovim sam postom htjela dati do znanja da možda ipak nešto može krenuti na bolje u ovom svijetu… Mi.


Budite pozdravljeni

I'm back again, untill the and...bijah danas u Muzeju umjetnosti i obrta. Bila sam oduševljena slikama, iako su neki tamo bili samo kako bi tratili vrijeme nama i knjižničarki... zanimanje za umjetnost mi je u zadnje vrijeme velika. Volim slikati, crtati...uživam u tome. Prijavila sam se na Deviant art i uskoro ću objaviti neke radove... i tako. Molite Boga da sutra idem na klizanje!...Pokefala sam se neš sa svojima, pa mi odlazak nije zajamčen. Zašto? Zato kaj se oni boje da ja idem s autobusom u 18:30 SATI NAVEČER na klizanje U DRUŠTVU, jer se tada spušta STRAVIČAN MRAK koji će požderat i mene i ostale.. grr.... a da ipak ne idem? ma. hm. kako god...pokušat ću smirit situaciju. S druge strane ih ipak razumijem, ali... Štrajkaju!! pa nemreš belivit... napokon. 4 dana (možda i 5!!) odmora. Mislim da je to svima trebalo. 636


...malo je pretjerano, al to mi je poslala moja ljubav...
be kissed

Opis posta: kratak i malouman.
Da, znam... hiljadu puta ste čuli za ovo, i već vam ide na nerve... al koliko vidite, blog ne radi. Nešto s programom nije uredu. Nemam živaca konstantno pisati i ponavljati iste rečenice zbog toga što se postovi neprestano brišu. Kad se situacija s tim poboljša, možda napišem novi post. Ne funkcioniraju niti komentari... sve je zbrejkano. (vokabular, no comment... sloboda govora ) Osnovna ustanova obrazovanja.... sve ok. Ide na bolje. Haha... U subotu vem na klizanje. Nadajmo se... Već dugo nisam bila na Velesajmu. Moram ljudima pokazat svoje ne vjerojatne vještine padanja na 'ravnom' ledu.
Fala, pozdrav svima
...636...

... kako oprostit'? Nekome tko te povrijedio. Lako. Pogotovo ako ti je do te osobe stalo. A meni? Nije... Neka pati. Ima zašto. Teško je, ali uspijevam.. Preživjet ću. Srećom, imam par osoba oko sebe koje mi pružaju potporu. To mi je potrebno. Jedna od tiih 'anđela' rekla mi je: '' Ne osvrći se u prošlost. Sad si tu.. što je bilo-bilo je. Ostat će ti u sjećanju. Ali bolje da kreneš dalje. Planiraj budućnost...s sjećanjem na prošlost. '' Yes.... very dubokoumno. =) I pomaže. Neću pisat dug post.. Nadam se da ste se potrudili pročitati bar ovih par rečenica.

Pozdravljam vas...

Ako nešto mrzim onda je to površnost. Idiotizam. Ljudska glupost. Umobolnost. ''Savršenost''. Prepotencija. A najviše od sve MRZIM kada netko mijenja sebe zbog okoline ili zbog neke osobe za koju misli da mu znači sve na svijetu.
Pogledajte ovo...

Komentar od: tele 2 bla bla
koj si ti kučka!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!sam se praviš pametna i daj se nafči crtati!!!!!!!!!!kaj se furaš na punk a kad si fejker!!ti si umišljena kučka!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!gonigonigoni se!!!!!!!!!!!!!!!velika si punkerica a imaš pop pjesmice!!!!!!!!!!sramotno!!!!!!sposerem ti se na glavu!!!!!!!!!žal mi je kaj si sretna!!!!!!!!!!!!!!!gurni si glavu u wc školjku i pusti vodu možda onda ljudi skuže da nisi punkerica!!!!!!!!!!!!!! goni,goni,goni,goni,goni,goni,se kurvetino jedna šugava!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!naguraj si rit u lampu jer ti je prevelka!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!naguraj si kondom na glavu i uguši se!!!!!!!!!!!

...prva primjebda: ne znaš oponašat poštenog Zagorca. Zapravo nije stvar u tome, već koliko je ta osoba iskompleksirana. Jadna. 'Domišljata'. Nije mi do vrijeđanja, ali nema razloga zbog kojeg bi se taj frik tako ponašao. Otvorio je blog kako bi mogao pljuvati po drugima. To je onaj tipični prikaz ne motivirane osobe. Koja ironija... zaboga.



Jesam li se ja ikada predstavila kao netko tko nisam (u ovom slučaju punkerica)? jesam li ikada do nebesa hvalila svoje crteže, furala se na nešto, govorila ljudima gluposti o tome što slušam, kakva sam, zašto, kako....?!? Hajde, vi mi recite. Čekam. Valjda ću dočekat.
Nije meni stalo do tele 2 bla bla... već do toga što o meni govori. Ne poznaje me (ili možda ipak da...). Ne zna kakva sam.
Nedavno mi se to dogodilo s jednom osobom. Družimo se, zezamo, zabavljamo se... i onda.. jednoga dana, saznam kako okolo o meni priča da sam kuja. Kučka. Da nisam vrijedna da me ljudi vole. I šta onda reći na takvo što...? Nikome više neću vjerovati 100%. Nije vrijedno 'spomena' i posljedica (naravno, suprotnu stranu )...

Pozdrav svima... I'm a god old dog... (svima zahvaljujem na potpori)

Sretna sam...! Ha! ....lijepo zar ne? Da.... zaista. Nikada nisam bila sretnija. Okružuje me ljubav najdražih i najbližih... 26.10. bio mi je bitan datum. Taj je dan obilježio 2 prekrasna mjeseca provedena s mojim...
Spojilo nas je more... mjesto pored Zadra. I zahvaljujem Bogu na tome.. a Divlje jagode, kao da su ovu pjesmu napisale samo za mene...

Ti, ti si ga upoznala jedne ljetne večeri
On, on te poljubio dok more se pjenilo
I ti si se zaljubila mada nisi htjela to
Krivo je more ...

Znaj, ljeto je varljivo
A srce ti zavodljivo
Kući kad si došla ti
Znala si da si u zabludi
A to veče uz mora zvuk
Od sreće sva si blistala
Krivo je more ...

Znaj ...



....eh.... jedino što mogu reći je da sam se po prvi puta iskreno zaljubila. Eto. Moja cijenjena mam* će reć': ''Dijete moje, koji ti je to u nizu?'' Ali u redu. Razumijem ja nju, razumije i ona mene... u to sam sigurna. No kako bilo... bitno je sam sretna (ne želim da ovo zvuči sebično, ali znaš na koji sam ti način mislila to dokučiti). Uf.... super se osjećam. Svo ono ne zadovoljstvo i 'crnilo' je otišlo iz mene. Prohujalo. Odlepršalo... samo - tako. I drago mi radi toga. Jednostavno, ta 'neimaština' sada upotpunjuje moj život. i za kraj....

BoX cAr RaCeR - LeTtErS To GoD


Laku noć svima, budite pozdravljeni...

Evo i novog posta; ne pitaj se zašto ga prije nije bilo... prekomplicirano je. Zato sad lisn kerfuli i šel tel dis onli vans. Evo i malo smijeha na mom tmurnom blogu...

Upravo sam o tome htjela pričati. Naime, počinje mi se 'gaditi' ime bloga... (pogledajte ga)... Ne znam. Malo je preograničen. To nisam ja. Možda sam bila, ali više - ne. Mnogi su mi rekli:'' Što ti je? Ti više nisi Lara koju smo prije poznavali.'' To me malo trgnulo. Ali svejedno, ne želim se mijenjat zato što nekom drugom ne pašem. Uostalom, mnogi ljudi misle da uvijek imaju pravo... Ma. Nek prvo brišu prašinu pred svojim ulazom. K vragu i takvi ljudi... jedino mi naslov malo smeta, ali ne želim ga promijeniti... nemam inspiracije za novi.

Ne ŽeLiM, nE žElIm...
...biti kao drugi. Ali jesam. I mnogi jesu. Tužno je što nemam svoj stav... nije čvrst i odlučan. Ne... naprotiv. i još nešto ne želim...odrasti. Želim biti sretno dijete i činiti druge sretnima... slijedi pjesma... (moje stvaralaštvo)



Zašto stojiš sam?
Hladno je.
Gledaš,
I ne vidiš.
Što ti Smrt kao prijatelj znači.?
Kao i Samoća...
Upravlja tobom.
Što čekaš, trči!
Jedini je način da se spasiš.
Gledam te.
Hodaš...
Osjećam kako drhtiš.
Nemoj...
Nastavi hodati.
Ne osvrći se.
Probaj preboljeti.
...
Ne vidim te.
Gdje si?
Zar si otišao?
Hvala ti.



Evo, djelo moje trenutne inspiracije. =) Ostavljam te uz jedan video 'You only live once'. Izvrstan je za ovaj post... Stavit ću i riječi.



ThE StRoKeS
Some people think they're always right
Others are quiet and uptight
Others they seem so very nice nice nice nice (oh-ho)
Inside they might feel sad and wrong (oh no)

Twenty-nine different attributes
Only seven that you like
Twenty ways to see the world (oh-ho)
Twenty ways to start a fight (oh-ho)

Oh don't don't don't get up
I can't see the sunshine
I'll be waiting for you, baby
Cause I'm through
Sit me down
Shut me up
I'll calm down
And I'll get along with you

Oh men don't notice what they got
Women think of that a lot
One thousand ways to please your man (oh-ho)
Not even one requires a plan (I know)

Countless odd religions, too
It doesn't matter which you choose (oh no)
One stubborn way to turn your back (oh-ho)
This I've tried and now refuse (oh-ho)

Oh don't don't don't get up
I can't see the sunshine
I'll be waiting for you, baby
Cause I'm through
Sit me down
Shut me up
I'll calm down
And I'll get along with you
Alright

Shut me up
Shut me up
And I'll get along with you

Prošlo je točno tjedan dana od zadnjeg posta, od posljednje riječi, točno tjedan dana do petka 13. zvući zastrašujuće...



Ovaj mi tjedan nije bio baš bajan. nemam nekih specifičnih razloga za to, ali eto. Htjedoh pisati o nesretnim ljubavima, ali glupo mi je, jer svi već znaju 'tijek događaja'. Ponestaje mi tema. Nemam inspiracije.

Odlučila sam napisati jednu pričicu... evo, ovako glasi:


Naime, bio jednom jedan dječak kojem se svidjela jedna posebna cura.
Volio ju je više od ikoga na svijetu, ali joj nije imao hrabrosti to reći.
Ona je u njemu vidjela samo dobrog prijatelja kojem se može povjeriti i
dobro se zabaviti. Jednoga dana otkrila je njegovu 'tajnu'. Za to je
saznala njena prijateljica koja se voljela petljati u tuđe živote, no sada
je to bilo od koristi. Nije ga htjela povrijediti , ali opet, ništa drugo s njim
nije niti htjela. To ga je povrijedilo i on odučuje promijeniti svoj život...

Bla bla.. priča se nastavlja. Evo kako ja njega zamišljam:

(proporcije nisu neke, ali...) Krvav, s vlastitim srcem u ruci hoda ulicama grada. Bijesan, razočaran...

'Takve su činjenice....' rekao mi je jednom netko.

Danas smo bili na Jarunu... Naime, umjesto nastave, profesori su nas vodili na 'Sajam mogućnosti'. Zabava je bila tabu tema, upravo zato što je nije bilo. Prvih pola sata hodala sam uokolo bez cilja i na jedno uho slušala prazne i prozirne obrade hitova Prljavaca... Eh, a tada je došao on.. Pričali smo i komentirali općenito.. Ne, nismo bili sami. Pitate se. Ali bilo je naprosto - uredu. Zabavno, pošto se nismo vidjeli veoma dugo... Bilo bi još i bolje da sam dobila dopust odlaska u grad. Ali pošto moja mama ne želi da ja budem razmaženo derište (?? iz nekog neobjašnjivog razloga) ipak me nije pustila...



No to me nije spriječilo da ostatak dana uživam sa svojim prijateljima, točnije- Teom i Lanom (njihova vam imena ništa ne znače; samo navodim). Nakon povratka, mnogo smo vremena provele u 'srcu' sloboštine sjedivši na na jednoj određenoj klupici buljivši u prazno... imale smo mnogo tema za razgovor, ali jednostavno, nismo imale namjeru 'opterećivati' naše male umove. Nije bilo potrebno. Pogledi na svijet su nam različiti, ali mišljenja ista. Moguće je... a mi smo vam živi dokazi...

Lijepo je imati nekoga s kime otvoreno možeš razgovarati te da te ta ista osoba jednako i razumije. TO se naziva pravim prijateljstvom... Razgovor, iskrenost, ljubav, poštovanje, razumijevanje... to su one bitne činjenice bez kojih u životu ne možemo. Iako mi je ljeto bilo 'šareno', još uvijek mi je falila ona bolja četvrtina (polovina su roditelji .. hm, ja se nadam) - moji prijatelji. Zabava bez njih nije bila Zabava, izkasci bez njih nisu bili Izlasci... ne govorim općenito o četi ljudi koje poznajem (da se razumijemo, s time se ne hvalim, ni u kojem slučaju), već na one 3-4 osobe. Koje su tu uvijek. Zbog mene. I ja zbog njih.

I eto, 'kraj' je još jednog 'radnog' dana (uf, izumrli od posla), i jednog dugog posta... drago mi je što ste prošli iskreno komentirali, i to mi mnogo znači... za kraj, ostavljam te s jednim spotom Boxcar racera. Pjesma se zove There is...



Evo i teksta pjesme... obavezno pročitaj. (pusti video, i prati tekst...)

There is

This vacation's useless
These white pills aren't kind
I've given a lot of thought on this
13-hour drive
I miss the grinding concrete
where we sat past 8 or 9
And slowly finished laughing in the
glow of our headlights
I've given a lot of thought to
the nights we use to have

The days have come and gone
Our lives went by so fast
I faintly remember breathing on your bedroom floor
Where i laid and told you, but you sweared you loved me more

Do you care if i don't know what to say
Will you sleep tonight, will you think of me
Will i shake this off pretend its all okay
That there someone out there who feels just like me
There is

Those notes you wrote me
I've kept them all
I've given a lot of thought of how to write you back this fall
With every single letter in every single word
There will be a hidden message about a boy that
loves a girl

Do you care if i don't know what to say
Will you sleep tonight, will you think of me
Will i shake this off, pretend its all okay
that There's someone out there who feels just like me
There is

Do you care if i don't know what to say?
Will you sleep tonight, will you think of me
Will i shake this off, pretend its all okay
That there's someone out there who feels just like me

Do you care if i don't know what to say?
Will you sleep tonight, will you think of me
Will i shake this off, pretend its all okay
That there's someone out there who feels just like me
There is

Molim da pročitate post.... komentari će odati da li me zaista čitate ili samo švrljate uokolo bez cilja...




Stiglo je i mojih pet minuta. Naime, petak je i 'zračim' opuštenošću te sam neodlučna-kako ću li provesti ovaj vikend.? Možda odem, s ovo malo prijatelja što mi je ostalo, negdje u prirodu ili pogledati neki novi film. Nije mi zapravo baš do razgovora, ali ne mislim sjediti u izolaciji, smještena u svoja četiri zida. Tako sam inaće provodila vrijeme, ali vrijeme je da se neke stvari promjene.
Pošto konstantno imam neke određene teme, ovoga ću puta samo pisati o svome životu i mjerama koje sam naumila poduzeti. Nije prošlo dugo vremena, a ja se osjećam nekako čudno. Neke su osobe opet ušle u moj život, i to 'bez pitanja' ili neke određene molbe, i sve se u sekundi promijenilo. Ali ja ostajem pri starom instinktu... Imam osjećaj da se pomalo gubim.
Stignem doma s nastave, bezosjećajno bacim torbu sa strane... i na trenutak ne znam gdje sam. Tko sam, zašto se 'tu' nalazim.... i onda se sve opet vrati. Bojim se da počinjem biti pomalo 'senilna' ako se tako može reći i nije mi baš... svejedno. Ali ne događa se to stalno. Na trenutak, eventualno 3 puta u tjednu ili dva. Možda to ipak neću shvatiti toliko ozbiljnim problemom. No, dakle...
Oko mene se nalaze osobe koje volim.. i to mi je dovoljno. Obitelj mi je trenutačno (konkretnije - stara, mama..kako god želite) najveća podrška i znam da će i uvijek biti. Bez obzira na one nesporazume... sve je to normalno. Zapravo shvaćam koliko sam sretna. Nažalost, tek sada. To smatram tužnim. Sa svoje trane. Jer prije nisam shvatila neke stvari.
MOžda će vam zvučiti otrcano ali, ona (moja mama,stara..kako god!) je kao neki moj Anđeo na Zemlji. Evo. Rekla sam to. Neki si to ne žele priznati, ali ja sa ponošću pišem, mislim i o tome govorim. Iako njoj to teško dokazujem, ponajprije svojim djelima... Još sam o njoj ovisna, i zamišljala sam si život bez nje. I znate što? Prvo što sam napravila - rasplakala se. Bilo mi je dovoljno par sekundi da shvatim kako bih bez nje bila izgubljena, i kako moj život, uopće, ne bi imao nikakvog smisla. Zamislite da vaša bolja polovica ode zauvijek... ne. Ne želim više razmišljati o tome. Ona je još tu. I to ću vrijeme iskoristiti. Evo, heh, baš je gledam. Leži na kauču i gleda televizor. Izgleda tako umorno, kada i je... njen izgled mi zapravo odaje i njenu psihu.
No bitno je da smo zajedno sretne/i...

'Peh. Tko još nema prijatelja!Onog pravog prijatelja! Pa svi ih imamo...' , to su riječi češće, veoma (društveno) zapostavljenih osoba koji nemaju najveće blago u životu-pravog prijatelja. Slušali ste to masu puta, ali jedonstavno, ne mogu preskočiti tu temu...



Oni nam puno pridonose; svojom zabrinutošću, ljubavlju... i zaista, ona osoba koja prijatelja nema-nije sretna. Nije bit u tome da poznaš puno ljudi... od toga nemaš ništa. Zaparavo imaš- hrpu osoba koje razumiju svaku tvoju osmu riječ ili misao, hrpa osoba kojoj možeš reći svoje tajne ako želiš da ih i ostali znaju. Ali u ćemu je čar da svi znaju ono što ti osjećaš? Što su tvoje stasti i želje... što imaš od toga, ako njih nećeš reći svom Prijatelju (usudim se napisati ovu riječ velikim slovom, jer ona nije svačija svakodnevnica, i treba ju cijeniti). ?

Svako je lice različito, ali na svakomu možeš vidjeti ima li ta neka određena osoba svoju potpru u životu-svog prijatelja. To se sve mijenja iz generacije u generaciju. Ljudi su prijateljstava više cijenili, a već se danas ona zapostavljaju zbog drugih 'pravih prijateljstava'. Pa zar su neki tako slijepi da ne vide tko je zapravo tu zbog njega!? Ali ne... ta osoba mora biti cool. Mora se oblačiti po prvoj modi. Mora.. imati ipod! Ne shuffle već nano...! Ja poludim na to, jer danas mnogi 'razmišljaju' na takav način. A to je zaista žalosno. Žalim takve ljude. Koji ne znaju što bi u životu, pa hodaju od osobe do osobe i traže onog 'savršenog' koji bi im posve odgovarao...



Da ne duljim, a zaista bih mogla puno toga još napisati, reći ću samo da: NAJBOGATIJI ČOVJEK NA SVIJETU JE ONAJ ČOVJEK KOJI IMA PRAVOGA PRIJTELJA...

evo vam jedan spot upravo o tome...



Velik pozdrav svima koji me vjerno čitaju

...evo... po prvi puta u javnost izdajem neka svoja djela. nisu kao druga; moja i dubokoumna. Kad sam deprimirana - crtam. i eto... iz moje depresije su iznikle ove slike i ujedno i moje stvaralaštvo....


ovako ja zamišljam neki novi početak... cura izgleda prilično 'nevino', a s obzirom na to što na sebi nosi.. Slika predstavlja neku vrstu preokreta u životu.


''some girl's can lose their selfs if they don't have nobody on their own...'' Takva sam i ja bila. Živčanila po cijele dane, zbog gluposti. Sada mi se to obija o glavu. Mi smo cure, iskompleksirane i zaljubljene vrane...

Ljudi, kad su deprimirani, na različite načine rješavaju svoje probleme. Neki gledaju drame i igrane filmove, drugi pišu pjesme, neki treći pak crtaju... svatko ima svoje svjetlo na kraju tunela. Bolje se depresije, očajnosti, sažaljenja i ćega sve - ne, rješiti na takve načine nego činiti gluposti i nauditi, ponajviše, samome sebi. nitko nije vrijedan naše žrtve. Oni koji znaju o čemu pišem, neka malo o tome razmisle... Nije sve u ljubavi, izlascima i tulumima (om my god, i'm turning in to my mother!!!)...


Toliko za sada o slikama i 'mamama', kad 'stvorim' nešto novo, javit ću i pokazati svijetu...
pozdrav

Peh. Ne volim ljude koji na svijet gledaju totalno negativo. Neki su sretni, i jedva čekaju idući dan i sve njegove avanture, dok bi si drugi najradije priljepili pištolj na glavu i odletjeli u neku tminu bez glasa... Ma nije to ok! Ipak je to NAŠ život.

Jednom se živi, a bezbroj puta umire... heh, a tako je to kad nismo s ničim zadovoljni. Mi smo jedna zajee... generacija kojoj ništa nije po volji. Sigurno vam Stariji konstantno govore:'' ...eh, nije toga bilo dok smo mi bili mladi.. vi ste tipična zapadnjačka djeca!''



Pa što mene briga što se zbivalo prije 100 godina i kako me nazivate kad valjda znam di sam rođena ! Nije isto kao danas. I jel nekomu naudilo? Pa... zapravo - jest. Sve same pljače po radiju, onoj kutiji koja skuplja prašinu u dnevnom boravku... ''Sve je to za ljude!'' Mogu li se ja uopće nazvati poštenim čovjekom?

Reći ću nešto, pa di puklo - nek puklo!... Idu mi na onaj komercijalni živac osobe, koje imaju sve (ali kad kažem sve onda zaista mislim - SVE) i onda se žale kako je njima u životu teško i kako bi najradije nestali s ovoga svijeta.. to su tako dvolično razmažena derišta kojima je samo do toga da privuku tuđu pažnju jer su na nju naviknuti. Eh da, kad smo već i kod toga; da napomenem: takvi egoisti i u društvu uspijevaju na isti način.



Misle da će se zbog njih neki dogovoreni 'slučaj' skroz promijeniti kako bi oni bili zadovoljni. E pa, oni koji misle tako, neka znaju da takvo što kod mene ne pali, jer nisam tip onih ljudi koji su izrazito povodljivi i popustljivi. Neka 'egosi' malo razmisle o tome što zapravo imaju, i neka se onda usporede s onima koji si jedva mogu priuštiti osnovne 'temelje' za život.. imam puno takvih slučajeva. I reći su samo - nije u redu. S njihove strane.

P.S.: hvala na iskrenim i potpunim komentarima... pozdrav svima

Sve to kreće zbog nedostatka samopouzdanja... učenici, maturanti, studenti... večinom su to osobe koje se još školuju. Iako, u današnjem društvu, pošto se strahovito promijenilo u razdoblju od 10-ak godina, ljudi se jednostavno osjećaju zapostavljenima. Bili to oni koji su navikli na brigu koja se vodi o njima, pa su jednostavno ne zahvalno sebični i misle da se cijeli svijet vrti oko njih, ili jednostavno povučeni ljudi koji nisu zadovoljni nekim činjenicama u svojim životima.



Mnogi usamljenost shvaćaju kao neku vrstu životnog cilja; takvi ljudi zasigurno imaju neki poremećaj u pogledu na svijet jer ne razumiju bit života. "Uvijek" se bolje osjećamo u društvu dragih nam osoba, nego sjedenja u tihim prostorijama 'bez prozora' i pogleda na svijet izvana. Neki to jednostavno... vole (?). Bolje se osjećaju bez pritisaka i mnogobrojnih trenutaka pretvaranja u nešto što nisu (radi neke druge ličnosti).



Svi na svijet gledaju svojim očima... očima dvogodišnjaka, očima sedamnaestogodišnjaka ili pogledom devedesetogodišnjaka. To su jedna realna razdoblja (ili krize) u životu kad jednostavno nismo sretni s onime što im je pred 'vratima'. Možda su prelijeni da 'otvore ta vrata' i pogledaju što se iza njih nalazi..? možda neki nov život pun iznenađenja i trenutaka zbog kojih nas je ponekad hvatala i nostalgija? Možda je to mjesto prvih ljubavi, prvog razočaranja u čovjeka, mjesto suza i smijeha, psovki i blagih riječi, nepromišljenosti i pristojnosti... vjerujete li vi? Ja vjerujem...

P.S.: Hvala na iskrenim komentarima...

(...Za one koji ne znaju što znači riječ PARADOKS :prividna besmislica, tj. kad se nešto događa protivno od pravila, odnosno od našeg očekivanja...)

Ljudi konstantno krše pravila.. bila ona životna ili javna. Prijevare, pljačke, silovanja; naša su svakodnevnica. čemu služi crkva i slične gluposti? to jest humano ali je prozirno...Krajnje je vrijeme da prestanemo pušiti te religiozne izmišljotine, i ovdje na zemlji sami sebi stvorimo raj. Mrzimo ljude koji za svoje dobro lažu o nekomu kako bi stekli neki određeni dojam (vjerovatno i ) neke određene osobe..



mnogi se čak iskaljavaju na vjeri... možda su čak i širitelji radosne vijesti, obične lažovčine i kukavice koje izmišljaju bajke o pravdi poslije smrti, a zatvaraju oči nad nepravdom prije smrti(što znači da je odobravaju). Ja zaista nemam ništa protiv vjere, dakako...

ali u Crkvu ne vjerujem.. nije mi bliska i ne znam čemu li uopće služi... s Bogom mogu 'razgovarati' u blaženstvima svoja četiri zida, a ne u prenapučenim prostorijama u kojima se svi ponašaju kao mrtvaci na zadnjem obredu... ne misle samo s sve je to lijepo i krasno ali ipak.. ne vjerujem u to. ne shvaćaje ovo krivo, ali dio je ipak istina...

Potrebna nam je trajna promjena. Nakon što uništimo postojeće nepravedno društvo, treba izgraditi novo, bolje i humanije.
.
..ali mi već živimo u takvom društvu. Samo što su psihopati na čelu država i vode ratove u kojima se ljudi kolju kao pilići. Uz to, psihopati se ne rađaju, oni nastaju odgojem....???...

pošto sam definitifno skrenula s teme; pozdravljam vas i nadam se da ćemo moći pronaći koje zrnce u međusobnim blogovima koje će nas zaintrigirati ili načiniti paradoks...

p.s.: moj je stari blog bio http://abandonedcreature.blog.hr ali poštš sam zaboravila lozinku, više nije u uporabi.. ovo je prvi post na tom blogu)